среда, 22. децембар 2010.

Na klizištu




U noćnoj tami Pariza opisao sam vam Leštane
noći pale Avale plave, koju niko ne posećuje
Na klizištu naših ideala
izgradili su svratišta, hotele strancima
A vama, lako je gledati sa visine,
dok zagradili su vidokruge, nama
u blatu Topčidera,
Ciganski detinje igrasmo se u krvi,
kada prvi put kamenovaše nas
mi bežasmo uz majdane,
Ka dvorištima nasilnika koji sekoše
mlade trešnje, na posedima
Sa kojih teraše, nas decu, sekirama
nazad, niz te majdane
Na klizištu, tu gde je dan
zaboravio rad, nikle su banke
Obdaništa kao bedemi
a mi, tu, na klizištu, u odronu
Kao nakon onih kiša u Kini
kada prohodala su brda, i na svojim nogama
ponela kuće, mesto cipela
Lako je vama, sa visine, uvek bilo
rušiti tornjeve, sada možemo lako o tome
Dok pijete iz šaka, u pokretu ovih kočija
na klizištu, i nije vam hladno,
Oko sanki loma oštrih krivina Volovske,
a nije ni mene bilo, do obe ruke
lomiti o izumrle potoke
Opisao sam vam to mesto
tamo gde vrabac ne vredi
Odakle put se račva u beznađa
i odakle nemoguće ostaje za ruke uhvatiti
izgubljene generacije, ostale u tim ambisima
Lako je vama, sa visine bacati opuške, puške,
sa petog sprata dodirivati vite krošnje borova
Nama, na trećem, su zazidali prozore
i više ne gledamo tornjeve i svetlucave leštanske logore
pod brdom, bombama odrane nedođije
Na klizištu,
Straževičkih podzemlja, bez zemlje.